Lov na Makaira nigricans: div za kojeg nitko ne zna postoji li jednom ili dvaput

7. listopada 2026.

Na FishBaseovoj stranici o marlinu *Makaira nigricans* stoji neobično iskrena rečenica. FishBase slijedi FAO-ov katalog Nakamure (1985.) i vodi atlantskog marlina, *Makaira nigricans*, i indopacifičkog, *Makaira mazara*, kao dvije vrste — ponajprije zato što se razlikuje uzorak njihove bočne pruge. Odmah zatim stoji: mnogi znanstvenici upravo to obilježje ne smatraju dovoljnim i vide samo jednu jedinu vrstu, koja živi u Atlantiku, Pacifiku i Indijskom oceanu. Engleska Wikipedija piše da ih se „većinom smatra jednom vrstom“, njemačka da znanost „sve češće“ priznaje samo jednu — a japanska ih, naprotiv, izričito obrađuje odvojeno. Za ribolovca u Europi to je pitanje manje akademsko nego što zvuči: marlin kojeg ćeš ovdje sresti u svakom je slučaju atlantski. Engleska Wikipedija navodi sportski ribolov na njega u istočnom Atlantiku od Algarvea do Angole, s Azorima, Kanarima, Zelenortskim Otocima, Madeirom i Ascensionom. Ovaj članak govori o marlinu *Makaira nigricans* — njemački Blauer Marlin, engleski blue marlin, francuski makaire bleu, španjolski aguja azul, talijanski marlin azzurro, portugalski marlim-azul, japanski ニシクロカジキ (nishikurokajiki).

Mač, bodež — ili ipak sreća?

*Makaira nigricans* pripada porodici Istiophoridae, u koju spadaju i jedrenjak i ostali marlini (FishBase, njemačka Wikipedija). Već se oko imena roda izvori počinju sporiti: prema engleskoj i talijanskoj Wikipediji *Makaira* dolazi od grčkoga machaira, kratkog mača ili zakrivljenog bodeža, i od latinskoga machaera, „mač“. FishBase pak makaira prevodi kao „sretan, bogat“. Oko imena vrste svi se slažu: *nigricans* prema njemačkoj Wikipediji znači „crnkast, taman“, prema engleskoj „koji postaje crn“. Opisao ga je Francuz Bernard Germain de Lacépède 1802. (FishBase) — prema ruskoj Wikipediji samo prema crtežu; tipski primjerak ne postoji. Japanska Wikipedija kao godinu prvog opisa navodi 1908.

Po čemu ćeš ga prepoznati

Tijelo je izduženo i sa strane tek malo spljošteno; najviše je odmah iza glave, a prema natrag se sve više spušta (njemačka Wikipedija). Kljun je dug i snažan i u presjeku okrugao — po tome se sve vrste iz porodice Istiophoridae razlikuju od sabljarke, čiji je mač plosnat i oštar na rubovima (njemačka Wikipedija). Prva leđna peraja proteže se preko većeg dijela leđa; prednji joj se dio šiljasto uzdiže, ali ostaje uvijek niži od visine tijela. Prema njemačkoj i engleskoj Wikipediji podupire je 39 do 43 šipčice, drugu 6 do 7. Duge, uske prsne peraje (19 do 22 šipčice) mogu se tijesno priljubiti uz tijelo, a prva podrepna i repna peraja uvući u žljebove — to ga čini hidrodinamičnim (engleska Wikipedija). Repni drž na svakoj strani nosi dvije snažne kobilice. Koža je prekrivena debelim, koštanim, izduženim ljuskama. Obilježje koje se kod odraslih riba jedva još vidi: bočna pruga tvori mrežu nalik žičanoj ogradi, koja je kod mladih riba jasno vidljiva, a kasnije nestaje pod kožom (njemačka Wikipedija). Upravo je ta mreža razlog zašto ga FishBase odvaja od indopacifičkog marlina — čija se bočna pruga prema japanskoj Wikipediji sastoji od jednostavnih petlji.

Boja: odozgo crnoplava, odozdo srebrnobijela, a između oko 15 redova blijedih, kobaltnoplavih pruga od okruglih točaka ili uskih crtica (FishBase, engleska Wikipedija). Prva leđna peraja je tamnoplava do gotovo crna i nema točaka ni mrlja; ostale su peraje smeđecrne, ponekad s dahom tamnoplave; osnovica podrepnih peraja svjetluca srebrnobijelo (FishBase). Kao i drugi pripadnici porodice Istiophoridae, može vrlo brzo mijenjati boju — to omogućuju iridofori, kožne stanice koje reflektiraju svjetlost (engleska Wikipedija). Prema ruskoj Wikipediji pri lovu obično postaje jarko plav, prema njemačkoj kontrast pruga ovisi o njegovu raspoloženju.

Veličina: FishBase navodi 500 cm ukupne duljine kao najveću, 290 cm kao uobičajenu duljinu i 636 kg kao najveću objavljenu masu. To je ujedno i svjetski rekord IGFA-e: 1402 funte i 2 unce, ulovljen kod Vitórije u Brazilu (engleska Wikipedija). Ženke prema engleskoj Wikipediji postaju i do četiri puta teže od mužjaka, koji rijetko imaju više od 160 kg. Ribe od 1000 funti (nešto više od 450 kg) naviše ribolovci zovu „grander“.

Gdje se drži i čime se hrani

Rasprostranjenost: prema FishBaseu u Atlantiku, u tropskim i umjerenim vodama između 50° sjeverno i 45° južno, pri 22 do 31 °C, riba dalekih selidbi. Njemačka Wikipedija naziva ga najčvršće vezanim uz tropske krajeve od svih vrsta iz porodice Istiophoridae; u zapadnom Atlantiku je prema podacima o ulovu češći nego u istočnom, gdje prema engleskoj Wikipediji živi ponajprije uz Afriku između 25° sjeverno i 25° južno. Ljeti mu se područje širi u umjerene geografske širine, zimi se povlači prema ekvatoru; na zapadu tople struje poput Golfske struje određuju gdje se drži (engleska Wikipedija). Prema sjeveru seže prema finskoj Wikipediji do sjeverozapadne obale Španjolske.
Stanište: riba otvorenog oceana, daleko od kopna (engleska Wikipedija). Živi uglavnom sam, rijetko u jatima (FishBase). Boja vode je važna: u sjevernom Meksičkom zaljevu pokazuje izrazitu sklonost plavoj vodi (FishBase). Najviše se riba prema engleskoj Wikipediji nalazi u vodi toplijoj od 24 °C; zabilježene su pri površinskim temperaturama od 21,7 do 30,5 °C.
Dubina: FishBase navodi 0 do 1000 metara. Prema njemačkoj Wikipediji naseljava gornjih 200 metara, prema engleskoj se kreće između površine i otprilike 100 metara — noću uglavnom blizu površine, danju dublje, unutar granica koje postavljaju temperatura i kisik. Francuska Wikipedija kao glavno područje navodi gornjih 40 metara.
Hrana: prije svega ribe, uz to hobotnice i lignje; hrani se danju (FishBase), trofička razina 4,5. Prema engleskoj Wikipediji velik dio plijena čine male jatne tune poput trupova (rod *Auxis*) i prugastih tuna; no uzima i plijen velik poput bijelog marlina ili žutoperajnih i velikookih tuna od oko 100 funti. Njemačka Wikipedija spominje marlina od 290 kg iz Gvinejskog zaljeva koji je progutao velikooku tunu od 50 kg.
Kljun kao oružje: love li marlini kljunom, prema engleskoj Wikipediji dugo je bilo sporno. Japansko istraživanje iz 2007. obuhvatilo je 227 primjeraka *Makaira nigricans* i pronašlo 130 neprobavljenih primjeraka plijena s ubodnim, reznim i drugim ranama, koje su pripisane kljunu. Njime plijen omamljuje ili ranjava, a zatim se vraća da ga pojede.
Selidbe: označene ribe selile su se između Kariba, Venezuele i Bahama te s Američkih Djevičanskih Otoka do zapadne Afrike. Marlin označen kod Delawarea ponovno je ulovljen kod Mauricijusa u Indijskom oceanu — nakon 9254 milje (engleska Wikipedija).
Brzina: ovdje se brojke jako razilaze, vidi niže. Engleska Wikipedija kao često citiranu najveću brzinu navodi 72 km/h, no većinu vremena pliva sporije od 4,5 km/h.

Sedam milijuna jaja — i na mrijest pred Portugal

Spolnu zrelost *Makaira nigricans* prema engleskoj i njemačkoj Wikipediji doseže s dvije do četiri godine — mužjaci pri 35 do 44 kg, ženke pri 47 do 61 kg. Mrijesti se krajem ljeta i u jesen, u sjevernom Atlantiku prema njemačkoj Wikipediji od srpnja do listopada. Ženka se u jednoj sezoni može mrijestiti do četiri puta i pritom svaki put izbaciti više od sedam milijuna jaja, svako veliko oko 1 mm (engleska Wikipedija). Ličinke plutaju u otvorenoj vodi i prema engleskoj Wikipediji rastu do 16 mm na dan; pronađene su ponajviše uz jugoistok SAD-a, na Karibima i uz Brazil. Zanimljivo za Europu: prema engleskoj Wikipediji ovi marlini u lipnju i srpnju sele na mrijest u međunarodne vode pred Portugalom — i upravo ondje prema istom izvoru osobito trpe zbog prekomjernog izlova. Prema engleskoj Wikipediji mužjaci žive do 18, ženke do 27 godina; FishBase prema radiougljičnom istraživanju navodi najveću starost od gotovo 20 godina.

Kako se lovi — i što bi trebao znati

FishBase ga vodi kao sportsku ribu i kao gospodarski iskorištavanu vrstu, s cjenovnim razredom „visok“. Povijest sportskog ribolova prema engleskoj Wikipediji počinje 1920-ih i početkom 1930-ih na Bahamima, kad su pioniri poput Van Campena Heilnera i S. Kipa Farringtona istraživali vode kod Biminija i Cat Caya. Zane Grey i Ernest Hemingway lovili su ga kod Florida Keysa, Bahama i Kube i mnogo o njemu pisali; u Hemingwayevu „Starcu i moru“ ribar Santiago tri se dana bori s takvim marlinom kod Kube (engleska Wikipedija). Na Bahamima je nacionalna riba i nalazi se na državnom grbu, na Bermudima krasi novčanicu od 5 dolara. Njemačka Wikipedija opisuje borbu: duga borba sa spektakularnim skokovima iz vode.

⚠️ Ono što slijedi zaključak je iz njegove biologije, a ne navod iz izvora: riba koja lovi sama u plavoj, toploj vodi otvorenog mora, danju se kreće između površine i otprilike 100 metara i prati jatne tune traži se daleko na pučini — ondje gdje je voda toplija od 24 °C i gdje se drže male tune. Riba koja može dosegnuti više od 600 kg traži težak pribor za big game i iskusnu posadu. Za europske ribolovce potvrđena lovišta leže u Atlantiku: uz Algarve te oko Azora, Madeire, Kanara i Zelenortskih Otoka. A budući da je prema engleskoj Wikipediji stopa preživljavanja puštenih marlina niska — zbog ozljeda pri ulovu —, pri puštanju je važna svaka minuta: kratka borba, riba ostaje u vodi, nježno otkačiti.

Za kuhinju: FishBase ga svrstava među bezopasne. Meso mu je prema engleskoj Wikipediji razmjerno masno, u Japanu se osobito cijeni za sashimi; finska Wikipedija opisuje ga kao svijetlo i dobre kakvoće. Napomena iz engleske Wikipedije: u njemu se nakupljaju teški metali, a 2017. teksaška služba za divljač izdala je za sve primjerke *Makaira nigricans* ulovljene kod Teksasa upozorenje o konzumaciji zbog žive.

A stanje populacije? IUCN ga vodi kao „Vulnerable“ — osjetljiv (FishBase: procjena od 10. svibnja 2021.). Njemačka Wikipedija piše da se stok u Atlantiku i Indijskom oceanu smatra prekomjerno izlovljenim; svjetska populacija smanjila se između 1987. i 2014. za otprilike 33 do 37 %. Greenpeace ga je 2010. stavio na svoj crveni popis riba za jelo (engleska Wikipedija). FishBase njegovu otpornost procjenjuje kao „nisku“ — stokovima treba 4,5 do 14 godina da se udvostruče —, ranjivost na ribolov kao „umjerenu do visoku“ (52 od 100), a na klimatske promjene jednako (50 od 100). Najveći pritisak prema engleskoj Wikipediji stvaraju parangali ribolova tune, na kojima završava kao usputni ulov; u SAD-u sva plovila moraju pustiti pripadnike porodice Istiophoridae ulovljene unutar 200 milja od obale. Najmanje dopuštene veličine, količine ulova i obveze puštanja svaka zemlja propisuje sama — provjeri ih na licu mjesta.

Šest proturječja, ostavljenih otvorenima

Jedna vrsta ili dvije? FishBase: dvije (*M. nigricans* u Atlantiku, *M. mazara* u Indopacifiku), ali priznaje da mnogi znanstvenici vide samo jednu. Engleska Wikipedija: većinom jedna; genetski podaci govore u prilog istoj vrsti, dok je drugo istraživanje pronašlo „upadljivo“ razdvajanje u genomu. Njemačka: sve češće jedna. Japanska: svjesno dvije — i navodi da ih FAO u svojoj statistici ulova već vodi pod jednim imenom.
Sredozemlje — da ili ne? FishBase navodi samo Atlantik, engleska Wikipedija ga naziva endemom Atlantika, ruska piše „samo u Atlantiku“. No norveška i turska Wikipedija navode *Makaira nigricans* na svojim popisima ribljih vrsta Sredozemnog mora. Norveški popis neposredno prije njega navodi čak još jednog velikog marlina, *Makaira indica*, koji se navodno doselio kroz Sueski kanal.
Koliko je težak? FishBase: 636 kg, jednako rekordu IGFA-e. Engleska Wikipedija: 818 kg kao najveća objavljena masa, kod velikih ženki 540 do 820 kg ovisno o izvoru. Hebrejska: do 829 kg. Nizozemska: više od 900 kg. Francuska: do 600 kg. Njemačka kao najveću masu potvrđenu od IGFA-e još navodi 581,51 kg i spominje priče ribolovaca o 680 kg.
Koliko je brz? Engleska Wikipedija: najviše 72 km/h, uglavnom sporije od 4,5 km/h. Talijanska: najviše 81 km/h, trajna najveća brzina oko 36 km/h. Nizozemska: 90 km/h — najbrža vodena životinja. Francuska: oko 8,3 metra u sekundi, dakle otprilike 30 km/h.
Kada spolno sazrijeva, koliko živi? FishBase: mužjaci pri oko 80 cm, ženke pri 50 cm — i ženke su veće. Francuska Wikipedija: ženke s 2 godine pri 178 do 221 cm. Engleska: prema masi, 35 do 44 kg i 47 do 61 kg. Starost: FishBase gotovo 20 godina, francuska 20, engleska, ruska i finska 18 godina za mužjake i 27 za ženke.
Ugrožen ili ne? FishBase te engleska, njemačka, ruska i japanska Wikipedija: IUCN ga svrstava među osjetljive. Nizozemska Wikipedija piše da ga IUCN smatra „neugroženim“.

Pet imena koja vode do pogrešne ribe

„Black marlin“, „marlin negro“. GBIF-ov popis imena za *Makaira nigricans* na engleskom navodi i „Black marlin“ i „Cuban black marlin“, na španjolskom „Marlin negro“. No pravi black marlin, „crni marlin“, druga je riba, *Istiompax indica* — a za nju GBIF navodi upravo ista imena, black marlin i marlin negro.
Crno znači plavo, bijelo znači crno. Na japanskom je engleski blue marlin „crna“ riba: クロカジキ (kurokajiki), doslovno „crni marlin“, a atlantski se zove ニシクロカジキ. Engleski black marlin pak na japanskom prema GBIF-u glasi シロカジキ (shirokajiki) — „bijeli marlin“. A samo クロカジキ u japanskoj Wikipediji označava indopacifičkog marlina, *M. mazara*; GBIF to ime navodi za oba.
„Picudo blanco“. GBIF za *Makaira nigricans* na španjolskom navodi i „Picudo blanco“ i „Merlin rayado“ — dakle „bijela riba s kljunom“ i „prugasti marlin“. No bijeli marlin se na španjolskom zove aguja blanca ili marlin blanco, a „prugasti marlin“ (striped marlin) na engleskom je zasebna vrsta. Pouzdano je na španjolskom samo aguja azul.
„Espadarte“. Portugalska Wikipedija naziva ga i espadarte-azul, GBIF uz to „Espadarte-sombra“. No espadarte je na portugalskom sabljarka (GBIF). A „Peixe agulha“ GBIF na portugalskom navodi za obje ribe.
Peito, castero, ocean gar. Na Madeiri se prema japanskoj Wikipediji i GBIF-u zove Peito, na Kubi prema japanskoj Wikipediji Castero ili Aguja de caste. Stara engleska imena prema engleskoj Wikipediji su ocean gar i ocean guard. A na hrvatskom? Ni GBIF ni hrvatska Wikipedija ne navode vlastito hrvatsko ime — zato ovaj članak koristi znanstveno ime *Makaira nigricans*. Na njemačkom se prema GBIF-u zove Blauer Marlin ili Atlantischer Blauer Marlin. Jedinom marlinu koji cijeli život provodi u Sredozemlju, *Tetrapturus belone*, posvećena je zasebna skupina ove serije, kao i sabljarki.

Ostaje pitanje kojim počinje svaki članak ove serije: kada. Dubina, plijen i način lova stoje gore, i oni su stalni. Ono što se mijenja svaki dan jest sve ostalo — i upravo se ondje odlučuje isplati li se dan na vodi. To izračunava StrikeAhead: uzima uvjete na tvojoj vodi i kaže ti kada se isplati krenuti. A budući da plavu vodu ispred atlantskog otoka ne znaš čitati od prvog dana, StrikeAhead Pathfinder kaže ti s kim ideš van: pažljivo odabrani vodiči i skiperi, osobno provjereni prije uvrštavanja — licencija i osiguranje —, s provjerenim ulovima umjesto reklamnih fotografija, bez plaćenog rangiranja i za tebe kao ribolovca bez naknade za posredovanje.

Lovi pravi trenutak →